Dok sam ja spavao pala je kiša.
Sad je nebo svijetlo i puno mrkih pocijepanih oblaka. Stabla su tamna. Šum je zamukao. Krenu se kratak, lagan vjetar i donese miris zovike koja cvate u komšiluku.
Po obroncima slaze rudari sa svojim malim svjetiljkama koje čine oko njih drhtav krug svjetla.
Mislio sam da je to mučan san što me probudio. Ali nije. Na javi kao i u snu glasno i razgovijetno moje to srce meni govori; treba umrijeti, treba umrijeti!
Tražim utjehu, dozivam jednu nadu, ali moje na smrt suđeno srce ponavlja svoju strašnu priču.
Ni u čem se ne opaža apsurdnost današnjeg društvenog položaja kao kad se radi o hljebu i ženi.
I baš to, da u pitanjima uređaja tih dvaju uvjeta ljudskog opstanka vlada toliki nered i nepravda je dokaz kako je društvo neizlječivo bolesno.
Druga noć da ne mogu spavati.
Mlado stablo koje zarežu zacijeli i pod novom korom ostane jedva vidljiva brazgotina.
I najudaljeniji krajevi vječnog leda osjete proljeće, pa ma kratko bilo.
I najdublje špilje oćute jugovinu i veselo grgorenje vode.
Svaka rana zaraste i svaki bol umine, a ja ne mogu da zaboravim; nikad da prebolim, nego sam okružen samoćom i uvijek mučen i iskušavan. Nije mi dano ni da usnijem radost; ne mogu da osjetim vedru ljepotu života koja vani negdje živi i bije svijetlim ritmom.
O, Bože, koji znaš sve što biva, ne koristi mi da tajim da ima časova kad s Tobom govorim nečistim jezikom ove zemlje. Govorim ovako:
O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanak vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?
Čemu mi ovaj strašni dar: ljubav za raskoš, užitak i promjenu? Čemu vječni oganj nestalna srca? Čemu zanosi koji se kaju i osvećuju?
O, Bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog: ja?
Još uvijek su mi drage noći i noćna lutanja.
Nikad ne izlazim noću, ali često u veće, kad pođem da spustim zavjes otme mi se pogled i povuče me ludo srce kad ugledam iste stare zvijezde koje su sjale nad mojim nekadanjim lutanjima.
I svaka cesta, koja se u noći zabijeli na mjesečini meni se čini da je za mene stvorena i neodoljivo me zove, a daljine koje se gube u svijetloj magli uzbune mi uvijek dušu.
I sad često biva da u meni kucne stari skitnički damar; ali ja brzo spuštam zavjesu i sjedam za sto.
Mali bijeli papirić, koji čeka spreman na stolu izazove nas tako često da na njemu označimo put svojih misli i lijet svojih osjećaja. — Potomstvo ne smije o tom ništa znati.
Kakav je svijet besposlen i zagrižljiv još bi iz tog izvodio zaključke u pitanju psihologije umjetničkog stvaranja. Svakako bi čitajući kako nas boli duša ili kako smo izgubili nadu, mislio na bijeli papirić. Nego to je neuljudno.
Zar nije mnogo da se pjesnici udostoje pripovijedati o tom kako ih boli duša ili kako su izgubili nadu.
Jedan od mučnih dana kad oči blude s predmeta na predmet i kad duša ne nalazi nigdje mira. Mislio sam cio dan na život svoj, kakav bi imao da bude i kakav ne može biti.
Iza večernje kiše bilo je mnogo crvenih oblaka koji u meni digoše slutnju neizrecive sreće i visine. — Čudno je, kako je malo potrebno da budemo srećni i još čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje!
Ispod mog prozora šumi rijeka.
Dok je žega nad nepomičnim granama i tišinom izgleda da i vrijeme stoji, šumi ona bez počinka i promjene, i izgleda kao jedan očajan napor da se izmjeri na vrijeme nego neka nepoznata vječnost.
Šum vode u ušima zabrinutog čovjeka.
Sav teret mog života dolazi mi na toj beskrajnoj, jednoličnoj noti, kao na velikom modrom nebu bijel oblačak koji ne živi ni jedan cio dan.
Povratio sam se. Opet sam bio među ljudima.
Punom strašću duše koja se razdaje slavio sam svoj povratak među žive ljude.
A gle sad: kako sam nijem i umoran. Bučna je radost silovito piće, otrov koji djeluje tek u samoći. Prekorno šuti napuštena soba i pojavljuju se samotničke misli, kao uvrijeđeni prijatelji koji se čine da me ne poznaju.
Povratio sam se, ali bi bolje bilo da nisam išao.
Šest je tjedana da kap kiše nije pala. Polja gore, po cio dan trepti nad njima crven žar, zemlja je ispucala, a voće zri prije vremena i opada.
Težaci prolaze pokraj njiva kao otrovani i okreću glavu u stranu da ne gledaju jad.
Kukuruz je zatravio jer se ne može okopati dok kiša ne padne (»Šta ga hasni zagrtati ovom božjom žeravicom!«)
Procesije hode oko crkve i na groblje, naređuju se molitve s oltara, ali kiše nema. Nabolači se i zagrmi katkad, ali tada dune vreo vjetar koji nosi crvenu prašinu i rastjera oblake, a nemilosno nebo u boji čelika sja opet na dočajnom čeljadi i njivama koje sagaraju.
Otkako sam prisiljen da živim tu, srasao sam s ljudima i s krajem, pa me boli onaj kukuruz i dbori hranitelj, koji se tek pomolio, a već vene, na duši mi leži suša kao žeravica ljute žeđi.
Popodne dugo i vruće. Popodne mnogih zaborava.
Ima ovakih dana i ovakih misli, kao svirka na gama žici ili pjevanje promuklog alta.
Sanjam jednu dobrotu bez granica kojom bih htjeo da nekog obaspem, kojom bih htjeo da me neko obaspe. Sanjam, a sam sam.
To se u meni njiše jedan vers, kao dar i uzdarje, kao prisjen cvijeta koj je procvao, cvao i opao, a da ga nitko vidio nije. Sjedam, umačem pero — gle, kakva je ovo knjiga na stolu! Hm! Da, zbilja, šta sam ono htio? Da, stih! Ah, kakav stih! Glava me boli! — bacam pero i šetam.
Ipak, ipak, kako bih htio da ostavim nekoliko rečenica koje bi zadržale dugo, dugo brižnost duha, neizblijedjelo ljetno popodne, ovo malo tuge i ljepote sa vijugavih staza života!
Umukla kiša. Duša koja je opet stigla svoju ravnotežu otvara sjećanje minulog
dana i duša govori:
Zar je u blatnim ulicama po uglovima sumnjivih kuća tvoje mjesto bilo? Zašto dragovoljno trpiš besmisleni teror prilika i stvari? Zašto si mir svoj vezao za tvrdu zemlju i krhke ljude?
Zašto ne pogledaš iznad zemlje i preko sebe? Zašto misliš da sreću svoju moraš prstima opipati? Zašto ne iziđeš nikad iz sebe?
Zašto živiš nedostojno, strahujući i prezajući nad kukavnim dobrima koja ti život prezirno dobacuje? Zašto nemaš mirne noći ni radosna dana? Zašto si vezan i bespomoćan? Zašto si grješan?
Tako govori sa mnom moja duša ove noći, dok je umukla kiša.
No comments:
Post a Comment