Retko ko je bio tako srećno isključen iz života kao on.
... crvene tragove je sam sklanjao i izlazio sa smješkom, sa crvenim pečatima na obrazima govoreći o običnim stvarima, ne o sebi, ne o bolesti, činilo mi se ponekad da je to oholost naročite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta.
Čovek nikada nije suviše ponosan.
... on svome držanju poklanja više pažnje, jer ima više da krije ...
Uhvatio sam sebe u niskom osećanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni i zavisni, jer to stvara našu naklonost, hrani je povećava značaj našeg dela i naše dobrote.
Nije se on promenio nego ja, i onda se sve promenilo.
Nezadovoljstvo je kao zver, nemoćna kad se rodi i strašna kad ojača.
Jesu li stavrljeni katanci na srca njihova?
Bojim se da bih ga prepoznao, ma koje ime da čujem, jer sam mislio samo na jednog.
Verovao je u zvuk i smisao reči.
Vjek je zaboravu kratak.
Uzalud hodam sokacima, trošim vreme što se ne da potrošiti.
O Hasanu
Šaleći se ne pridajući značaju ni onome što je čuo ni onome što je odgovarao.
Kako je spojio toliko zanimanja, šta je bilo njegovo teško je reći. Nijedno, smijao se on, ali se od nečega mora živeti. Svejedno je na kraju krajeva.
Bio je suviše govorljiv za službu na Porti, suviše bujan za muderisa, suviše obrazovan za goniča stoke.
... a on je na sve odmahivao rukom. Bilo mu je svejedno, kao na sve u životu.
Smijeh mu je put do čovjeka, izražava razumijevanje, olakšava.
... u tom času bio sam pometen, ogorčen, nesvjesno kivan na njega, što je otkrio što nisam znao.
Teško je verovati ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato što me se jedan čovjek sjetio ni zbog čega, ni zbog kakve koristi iz čista srca ili iz šale možda.
Tako se eto, kupuje pažnjom i stari okoreli derviš koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda ne umiru tako lako. I nisu sitne.
Smješan sam sam sebi zbog uzbuđenja, a nisam želeo da ga se lišim.
...
Voleo bih da si došao bez razloga. Da porezgovaramo ni o čemu ni zbog čega.
Do kraja života upoznavaću ljude, a nikada ih upoznati neću, uvjek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka.
- Onda Bog tako hoće.
- Imaš li neku drugu riječ, ljudskiju?
Oslonimo se na ljudske poroke kad ne možemo drukčije.
Nisam ni sumljao da ću uspeti, nisam smio da sumljam, jer ne bih imao snage da učinim ni korak dalje.
Ali ta slabost i taj strah pred neslućenim tečkoćama, ta želja da se legne i umre, da se odustane i primi sidbina, ne smiju da me zaustave.
Učino sa odmah da ne bih odgodio na nikad.
Znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna.
A ja ne msilim o određenim nedaćama. Znao sam da je sve moj edovedeno u pitanje. Sve - to je veoma neodređeno, ali i veomastvarno. To je izgubljenost, bespuće, to je ispadanje sa životne staze, a druga ne postoji, to je osećanje užasa bez imena zbog praznine, gluhosti prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.
Sve se izmjeni kada padne tama. Za grijeh nije ostavljeno određeno doba dana, ali je njegovo prirodno vrjeme noć. ( Sad spavaju pametnamala i tupava velika djeca i oni što stignu da svrše zlo za dana.)
Eto to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidelo i učinili ga moćnim.
Nikakva traga od njega nema više na svijetu. Sve što je ostalo to je u meni.
Sve što možete protiv mene učiniti, učite ne dajte mi ni trenitka predaha.
Naše raspoloženje i naše odluke zavise od ljudi oko nas.
Hasan o ocu
- Htio sam da mu nabrojim na koliko načina ljudi mogu postati jadni. I htio sam da ga upitam kome smeta moj život. Meni je drag, kao neugledna izgažena cipela. Može da propušta vodu, može da bude smješna, ali ne žulji, ne đeliš da je skineš nasred puta, ne znaš ni da je nosiš. Zašto da me život žulji i da ga osjećam kao moru?
Hoćeš da sastaviš dva tvrdoglava čovjeka da sipadne jedno prazno pomirenje.
Nije varao sebe kao drugi. Odmah je odlučio da, to mu je bila prva misao i jedina.
... crvene tragove je sam sklanjao i izlazio sa smješkom, sa crvenim pečatima na obrazima govoreći o običnim stvarima, ne o sebi, ne o bolesti, činilo mi se ponekad da je to oholost naročite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta.
Čovek nikada nije suviše ponosan.
... on svome držanju poklanja više pažnje, jer ima više da krije ...
Uhvatio sam sebe u niskom osećanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni i zavisni, jer to stvara našu naklonost, hrani je povećava značaj našeg dela i naše dobrote.
Nije se on promenio nego ja, i onda se sve promenilo.
Nezadovoljstvo je kao zver, nemoćna kad se rodi i strašna kad ojača.
Jesu li stavrljeni katanci na srca njihova?
Bojim se da bih ga prepoznao, ma koje ime da čujem, jer sam mislio samo na jednog.
Verovao je u zvuk i smisao reči.
Vjek je zaboravu kratak.
Uzalud hodam sokacima, trošim vreme što se ne da potrošiti.
O Hasanu
Šaleći se ne pridajući značaju ni onome što je čuo ni onome što je odgovarao.
Kako je spojio toliko zanimanja, šta je bilo njegovo teško je reći. Nijedno, smijao se on, ali se od nečega mora živeti. Svejedno je na kraju krajeva.
Bio je suviše govorljiv za službu na Porti, suviše bujan za muderisa, suviše obrazovan za goniča stoke.
... a on je na sve odmahivao rukom. Bilo mu je svejedno, kao na sve u životu.
Smijeh mu je put do čovjeka, izražava razumijevanje, olakšava.
... u tom času bio sam pometen, ogorčen, nesvjesno kivan na njega, što je otkrio što nisam znao.
Teško je verovati ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato što me se jedan čovjek sjetio ni zbog čega, ni zbog kakve koristi iz čista srca ili iz šale možda.
Tako se eto, kupuje pažnjom i stari okoreli derviš koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda ne umiru tako lako. I nisu sitne.
Smješan sam sam sebi zbog uzbuđenja, a nisam želeo da ga se lišim.
...
Voleo bih da si došao bez razloga. Da porezgovaramo ni o čemu ni zbog čega.
Do kraja života upoznavaću ljude, a nikada ih upoznati neću, uvjek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka.
- Onda Bog tako hoće.
- Imaš li neku drugu riječ, ljudskiju?
Oslonimo se na ljudske poroke kad ne možemo drukčije.
Nisam ni sumljao da ću uspeti, nisam smio da sumljam, jer ne bih imao snage da učinim ni korak dalje.
Ali ta slabost i taj strah pred neslućenim tečkoćama, ta želja da se legne i umre, da se odustane i primi sidbina, ne smiju da me zaustave.
Učino sa odmah da ne bih odgodio na nikad.
Znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna.
A ja ne msilim o određenim nedaćama. Znao sam da je sve moj edovedeno u pitanje. Sve - to je veoma neodređeno, ali i veomastvarno. To je izgubljenost, bespuće, to je ispadanje sa životne staze, a druga ne postoji, to je osećanje užasa bez imena zbog praznine, gluhosti prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.
Sve se izmjeni kada padne tama. Za grijeh nije ostavljeno određeno doba dana, ali je njegovo prirodno vrjeme noć. ( Sad spavaju pametnamala i tupava velika djeca i oni što stignu da svrše zlo za dana.)
Eto to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidelo i učinili ga moćnim.
Nikakva traga od njega nema više na svijetu. Sve što je ostalo to je u meni.
Sve što možete protiv mene učiniti, učite ne dajte mi ni trenitka predaha.
Naše raspoloženje i naše odluke zavise od ljudi oko nas.
Hasan o ocu
- Htio sam da mu nabrojim na koliko načina ljudi mogu postati jadni. I htio sam da ga upitam kome smeta moj život. Meni je drag, kao neugledna izgažena cipela. Može da propušta vodu, može da bude smješna, ali ne žulji, ne đeliš da je skineš nasred puta, ne znaš ni da je nosiš. Zašto da me život žulji i da ga osjećam kao moru?
Hoćeš da sastaviš dva tvrdoglava čovjeka da sipadne jedno prazno pomirenje.
Nije varao sebe kao drugi. Odmah je odlučio da, to mu je bila prva misao i jedina.
No comments:
Post a Comment