Hasan je nedosledan. Hasan ne zna sta hoce ili zna, a ne moze. Hsan je dobronamran, ali neizdrzljiv, Hasan pokusava, a ne uspjeva, i mozda je zaista njegova nesreca u tom beznadnom zapocinjanju, u tom gradjenju mostova koje ne prelazi.
To je prokletstvo zelje koja se ne gasi, ali se ne ostvaruje. Neprestano trazi, s odusevljenje, pa se brzo povlaci, prazan i neoplodjan.
Kao da ga vuce misao, a odbija covek.
To je cudno ostecenje i muka, ne zato sto odustaje, vec sto uvek nanovo pokusava. Onda je sve u njemu, a ne u drugome. A opet sam trazio uzrok izvan njega.
On nekim nepoznatim culom osjeti kome je pomoc potrebna i pruza je kao lijek. Carobnjak jer je covek. I nikad ne napusta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najlepse je sto njegovu ljubav ne treba ni zasluziti.
On je cuva sam , on je poklanja, ne trazeci razlog osim potrebe koju sam osecala, ni druge naknade osim svoga zadovoljstva i tudje srece. Njegov nauk: COVJEK DOBIJA KAD DAJE .
Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo moze da prevari, to ne moze. Sve drugo moze da izmakne i ostavi nas puste, to ne moze jer zavisi od nas.
Ne mogu damu kazem: bidu mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.
Hasan je zivio sa drukcijim ljudima u drugom svijetu i sve mu se lako otkrivalo.
Zar dobro djelo treba da postane navika? Ono se desava, kao ljubav. I kada se desi, treba je sakriti da bi ostalo nase.
Ulazio sam u Hasanov zivot po pravu prijateljstvai po njegovoj dobroj volji, ali ako sam se nadao ili bojao da ce mi sve njegovo postati jasno i poznato, prevario sam se. Ne zato sto bi ma sta sakrio od mene, vec sto je duboki i sjenoviti bunar, cije se dno ne moze lako vidjeti.
Hasan je cudan covjek. Cudan, a drag.
Nije mi bio sasvim jasan, ali ni sebi i neprestano se otkrivao i trazio. Samo, nije to cinio s mukom, ni mrzovoljno, kao drugi, vec s nekom detinjom otvorenoscu, s lakocom, podsmjesljive sumlje, kojom najcesce osporava sebe.
Volio je da prica, a pricao je lijepo. Koreni njegovih rijeci bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo . Postale su mi potreba i zadovoljstvo.
Ne znam sta je to bilo u njima sto me je obasjavalo, nekih prica se jedva i sjecam, ali je ostala nekakva omama od njih, nesto nesvakidasnje, svijeto i lijepo:
price o zivotu, a ljepse od zivota.
- "Ja sam nepopravljiv brbljivac, volim rijeci, svejedno kakve, svejedno o cemu. Ragovor je spona medju ljudima, mozda i jedina"
No comments:
Post a Comment