Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac

U dorbu je lao dobro biti,
na muci se poznaju junaci.

Udri vraga, ne  ostav mu traga,
ali gubi obadva svijeta.

Bič sam božji za tebe ispleten
da se stavljaš šta si uradio.

Čaša meda jošt niko ne popi
što je čašom žuči ne zagrči
čaša žuči ište čašu meda
Smiječane najlakše se piju.

Bez muke se pesma ne ispoja
bez muke se sablja ne sakova.

Blago tome ko dovijeka živi
imao se rašta i roditi.

Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tirjanin na slaba coeka;
alć tirjanstvu stati nogom za vrat;
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!

Mlado žito, navijaj klasove,
pređe roka dočla ti je žetva.

Neka bude broba neprestana,
neka bude što biti ne može.
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko meko pokoljenje.

Med za usta i hladna prianja,
a kamoli mlada i vatrena.

Strah životu kalja obraz često.

Kome zakon leži u topuzu,
tragovi mu smrde nečovještvom.

usred podne da ga čovjek sretne,
sva bi mu se koža naježila

Pokoljenje za pjesnu stvoreno
vile će se grabit o vjekove
da vam vjence dostojne sapletu
vaš će primjer učiti pjevača
kako treba s besmrtnošću zborit.

Slavno mrte, kad mreti morate.

Svijet je ovan tiran tiraninu
a kamoli duši blagorodnoj.

Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita.


Iguman Stefan

Ja imadem osamdeset ljetah.  
Otkako sam oči izgubio,  
ja sam više u carstvo duhovah,  
iako mi jošt tijelo dušu  
zadržaje i krije u sebi  
kako kamen podzemna peštera.  
Ja sam mnogo obiša svijeta.  
Najsvetije nebesne hramove  
što je zemlja nebu podignula  
ja sam redom svaki polazio,  
nasrka se dima s žertvenikah.  
Penja sam se na sveštenu goru  
sa koje je strašno predskazanje  
svoje sudbe Jerusalim čuo.  
Razgleda sam i sve tri pećine:  
đe se sunce hristjanstvu rodi,  
đe je nebo jasli osveštalo,  
đe su cari nebesnom mladencu  
pohitali s darom pokloniti se.  
Gledao sam Getsimansku baštu,  
ocrnjenu strašću i izdajom.  
Svjetu lampu lud vjetar ugasi!  
Mi vidimo na plodnim njivama  
đe se grdno trnje rastićilo,  
hram Omarov đe se povisio  
na svešteni osnov Solomonov,  
đe Sofija za konjušku služi.  
Smiješna su svojstva naše zemlje,  
punana je ludijeh premjenah.  
Priroda se svakolika pita  
sunčanijem čistijem mlijekom;  
u plamen se i ono pretvara,  
danas žeže što juče njivljaše.  
Kolijevke kakve bi trebale  
ne imadu sve naše rijeke;  
vidimo li mi ova strašila  
đe pustoše nemilosrdno zemlju?  
Vreme zemno i sudbina ljudska,  
dva obraza najviše ludosti,  
bez poretka najdublja nauka,  
sna ljudskoga đeca al' očevi,-  
je li ovo pričina uprava  
kojoj tajnu postić ne možemo?  
Je l' istina e ovo ovako,  
al' nas oči sopstvene varaju?  
Ište svijet neko djeistvije,  
dužnost rađa neko popečenje,  
obrana je s životom skopčana.  
Sve priroda snabd'jeva oružjem  
protiv neke neobuzdne sile,  
protiv nužde, protiv nedovoljstva:  
oštro osje odbranjuje klasje,  
trnje ružu brani očupati;  
zubovah je tušte izoštrila,  
a rogovah tuste zašiljila;  
kore, krila i brzine nogah,  
i cijeli ovi besporeci  
po poretku nekome sljeduju.  
Nad svom ovom grdnom mješavinom  
opet umna sila toržestvuje;  
ne pušta se da je zlo pob'jedi,  
iskru gasi, a zmiju u glavu.  
Muž je branič žene i đeteta,  
narod branič crkve i plemena;  
čest je slava, svetinja narodnja!  
Pas svakoji svoje breme nosi;  
nove nužde rađu nove sile,  
djeistvija naprežu duhove,  
stjesnenija slamaju gromove;  
udar nađe iskru u kamenu,  
bez njega bi u kam očajala.  
Stradanje je krsta dobrodjetelj;  
prekaljena iskušenjem duša  
rani t'jelo ognjem elektrizma,  
a nadežda veže dušu s nebom  
kako luča s suncem kapljicu.  
Što je čovjek, a mora bit čovjek!  
Tvarca jedna te je zemlja vara,  
a za njega, vidi, nije zemlja.  
Je li javje od sna smućenije?  
Ime česno zasluži li na njoj,  
on je ima rašta polaziti;  
a bez njega- u što tada spada?  
Pokoljenje za pjesnu stvoreno,  
vile će se grabit u vjekove  
da vam v'jence dostojne sapletu;  
vas će primjer učiti pjevača  
kako treba s besmrtnošću zborit!  
Vam' predstoji preužasna borba:  
pleme vi se sve odreklo sebe  
te crnome rabota Mamonu!  
Pade na njem kletva beščestija.  
Što je Bosna i po Arbanije?  
Vaša braća od oca i majke;  
Svi ujedno i dosta rabote.  
Krst nositi vama je suđeno  
strašne borbe s svojim i s tuđinom!  
Težak v'jenac, al' je voće slatko!  
Voskresenja ne biva bez smrti.  
Već vas viđu pod sjajnim pokrovom,  
čest, narodnost đe je vaskresnula  
i đe oltar na istok okrenut,  
đe u njemu čisti tamjan dimi.  
Slavno mrite, kad mrijet morate!  
Čest ranjena žeže hrabra prsa,  
u njima joj nema bolovanja.  
Porugani oltar jazičestvom  
na milost će okrenut nebesa!
Serdar Ivan

Ti nijesi slijep, Igumane,  
kad si tako mudar i pametan.  
Budale su s očima slijepe,  
koje vide, a zaludu vide;  
trebaju im za proste potrebe,  
ka ostaloj isto životini.

Serdar Vukota

A misliš li, serdare njeguški,  
da bi bio ovakvi s očima?  
Pjesna dobra spava u slijepca,  
pogled smeta misli i jeziku.  
Mož' obisti kad što hoćeš pričat:  
kad pričanju tvome pokaže se  
stvar sasvijem protivna pred oči.  
slast i silu izgubi pričanje,  
um se smuti, a jezik zaplete;  
češće ne znaš što si htio reći.  
A slijepcu oči ne smetaju,  
no se drži sve jednoga puta,  
ka pjan plota kada se prihvati.

Ceo Gorski Vijenac možete pročitati ovde 

No comments:

Post a Comment

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...